Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Nevenka Šernhorst, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Antun Palarić i Aldo Radolović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo B. K., kojeg zastupa skrbnica N. Š. iz Z., a koje zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda R., Ž. & V. iz Z., na sjednici održanoj 20. siječnja 2010. godine, jednoglasno je donio




I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-11092/2001-12 od 16. ožujka 2006. te se predmet vraća Upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

III. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".




1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-11092/2001-12 od 16. ožujka 2006., kojom je odbijena podnositeljeva tužba podnesena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO), Središnje službe u Zagrebu klasa: 140-04/01-01, ur.broj: 341-99-03/1-01-6580, broj spisa:133536 od 25. rujna 2001.

Navedenim rješenjem odbijena je žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja HZMO, Područne službe u Zagrebu broj: 165643 od 4. travnja 2001., kojim je podnositelju određena isplata mirovina od 1. kolovoza 1998. do 31. srpnja 1999., a odbijen je njegov zahtjev za isplatu mirovina za razdoblje od 1. rujna 1991. do 30. lipnja 1998.

2. Podnositelj smatra da su mu presudom Upravnog suda Republike Hrvatske i rješenjima nadležnih upravnih tijela povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2. i člankom 57. Ustava Republike Hrvatske.

U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da je djelomično lišen poslovne sposobnosti pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj: R1-49/82 od 30. prosinca 1985., a rješenjem istog suda broj: R1-987/01 od 25. studenoga 2002. potpuno je lišen poslovne sposobnosti i pod skrbništvom je Centra za socijalnu skrb. Stoga, kako navodi, nije niti mogao sam poduzimati pravovaljane radnje prema HZMO-u, odnosno obavijestiti HZMO o okolnostima iz članka 87. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98., 127/00., 59/01. i 109/02., u daljnjem tekstu: ZOMO). Navodi da je mirovina uvijek bila isplaćivana na ruke njegovog skrbnika, Lj. Z., socijalne radnice Centra za socijalni rad u P., koja je 31. kolovoza 1991. napustila Republiku Hrvatsku te mu od tada mirovina nije isplaćivana. Smatra da, bez obzira što je promijenio ulicu stanovanja i bez obzira što je došlo do promjene skrbnika, mirovina je trebala biti isplaćivana nadležnom Centru za socijalnu skrb. Ističe da je cijelo vrijeme ostvarivanja prava na mirovinu bio prijavljenog prebivališta u Zagrebu, a da je 1993. godine promijenio samo ulicu prebivališta, dok je mjesto ostalo isto. Smatra da se članak 87. stavak 2. ZOMO-a nije mogao primijeniti u njegovom slučaju.

Predlaže ustavnu tužbu usvojiti, ukinuti osporenu presudu Upravnog suda Republike Hrvatske i upravne akte te vratiti predmet HZMO-u na ponovno odlučivanje.


Ustavna tužba je osnovana.


3. U postupku, koji je prethodio ustavnosudskom, utvrđeno je da je rješenjem HZMO, Područne službe u Zagrebu od 15. listopada 1978. podnositelju ustavne tužbe priznato pravo na invalidsku mirovinu. Za podnositelja, kao osobu pod starateljstvom, mirovinu je od 1983. primala Lj. Z., socijalna radnica Centra za socijalni rad u P. sve do 31. kolovoza 1991. kad je napustila Republiku Hrvatsku i od tada mirovina podnositelju nije isplaćivana. Nadalje, utvrđeno je da je Centar za socijalnu skrb u Zagrebu rješenjem klasa: UP/I-552-02/99-01/37, ur.broj: 381-122-08/15-99-2 od 13. srpnja 1999. imenovao podnositelju za novog skrbnika N. Š., a 23. srpnja 1999. podnesen je zahtjev za isplatu dospjelih, a neisplaćenih iznosa mirovine (razdoblje od 1991. do 1998.).

U obrazloženju prvostupanjskog rješenja navodi se da, s obzirom da korisnik mirovine, a ni nadležni Centar za socijalnu skrb preko skrbnika nisu u razdoblju od rujna 1991. do srpnja 1999. dojavili promjenu prebivališta korisnika mirovine na koje bi mu se mogla isplaćivati mirovina, odlučeno je u skladu s odredbama članka 87. stavka 2. ZOMO. Drugostupanjsko upravno tijelo osporenim rješenjem potvrdilo je valjanost navedenog prvostupanjskog rješenja te odbilo žalbu kao neosnovanu.

Prema članku 87. stavku 1. ZOMO, mirovine i ostala novčana primanja iz mirovinskog osiguranja utvrđuju se u mjesečnoj svoti i isplaćuju unatrag. Prema stavku 2. tog članka Zakona, dospjela primanja iz stavka 1. tog članka, koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja, kao što je nedostavljena obavijest o promjeni adrese, nedostavljena potvrda o životu i obnovljena punomoć i dr., mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unatrag, računajući do dana podnošenja zahtjeva za isplatu.

Upravni sud u obrazloženju osporene presude navodi da s obzirom na činjenično stanje u konkretnom predmetu, dan podnošenja zahtjeva, kao i činjenicu da podnositelj prima mirovinu od 1. kolovoza 1998., a imajući u vidu odredbu članka 87. stavka 2. ZOMO-a, nema zakonske mogućnosti da se zahtjevu podnositelja udovolji i utvrdi pravo na isplatu mirovine za razdoblje od 1. rujna 1991. do 30. lipnja 1998. Upravni sud ističe da se prema navedenoj zakonskoj odredbi dospjela primanja mogu isplatiti najviše za 12 mjeseci unatrag, a kako je za podnositelja zahtjev podnesen u srpnju 1999., dok mu se mirovina isplaćuje od kolovoza 1998., nije bilo temelja za drugačije odlučivanje. Prema stajalištu Upravnog suda, "prigovor tužitelja da je djelomično lišen poslovne sposobnosti, nije odlučan za rješavanje o mirovinskim primanjima tužitelja".

4. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske i rješenjima HZMO-a podnositelju povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Analizom navoda ustavne tužbe, dokumentacije koja joj prileži te uvidom u spis predmeta, razvidno je da je podnositelj pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Pakracu broj: R1-49/82 od 30. prosinca 1985. bio djelomično lišen poslovne sposobnosti i utvrđeno mu je neposredno skrbništvo Centra za socijalni rad u P. Prema tom rješenju, za skrbnika mu je bila postavljena Lj. Z., socijalna radnica Centra za socijalni rad u P.

U obrazloženju prvostupanjskog rješenja HZMO-a od 4. travnja 2001. navodi se da je za podnositelja mirovinu primala Z. Lj., socijalna radnica Centra za socijalni rad P. (...) do 31.8.1991. kada je napustila R. Hrvatsku te se od tada mirovina nije isplaćivala.

5. Iz navedenog je razvidno da je podnositelj ustavne tužbe bio pod neposrednim skrbništvom nadležnog Centra za socijalnu skrb, a djelatnica tog Centra, kao njegova skrbnica, primala je mirovinu u njegovo ime. Međutim, činjenica da je skrbnica dana 31. kolovoza 1991. napustila Republiku Hrvatsku ne može biti razlog za prestanak prava podnositelja s osnove njegovog djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti. To se odnosi i na ostvarivanje prava na mirovinu.

Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju je riječ o propustima nadležnih državnih tijela socijalne skrbi i mirovinskog osiguranja. Naime, kad je od 1. rujna 1991. mirovina prestala biti isplaćivana skrbnici - socijalnoj radnici Centra za socijalni rad u P., HZMO je bio u obvezi o tome obavijestiti taj Centar te zajedno s tim Centrom utvrditi način isplate mirovine podnositelja, uključivo i isplatu samom Centru budući da skrbništvo nad podnositeljem nije prestalo. S druge strane, Centar za socijalni rad u P. trebao se brinuti o pravima i interesima osoba pod njihovim skrbništvom, osobito u slučaju osoba lišenih poslovne sposobnosti.

6. Ustavni sud, stoga, smatra da u konkretnom slučaju Upravni sud Republike Hrvatske nije postupio sukladno svojoj ustavnoj zadaći, propisanoj člankom 19. stavkom 2. Ustava, kojim je zajamčena sudska kontrola zakonitosti akata tijela državne uprave.

Pogrešan je, naime, zaključak Upravnog suda da djelomično lišenje poslovne sposobnosti podnositelja nije odlučno za ostvarivanje njegovih prava iz mirovinskog osiguranja, osobito u slučaju kad se novčano primanje iz tog osiguranja ne isplaćuje podnositelju, već njegovom skrbniku - djelatniku nadležnog državnog tijela za socijalnu skrb.

Upravni sud je osporenom presudom potvrdio zakonitost primjene članka 87. ZOMO-a u upravnom postupku, učinivši na taj način odgovornim podnositelja zato što se sam nije pobrinuo za nastavnu isplatu svoje mirovine, koja je prestala odlaskom socijalne radnice iz Republike Hrvatske. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, eventualna promjena prebivališta samog podnositelja nije odlučna za ostvarivanje prava na isplatu njegove invalidske mirovine budući da se zbog lišenja poslovne sposobnosti nalazi pod skrbništvom te ima skrbnika koji je, pored ostalog, ovlašten i za primanje njegove mirovine.

Slijedom navedenog, ocjenjujući da se pravna stajališta, navedena u osporenoj presudi Upravnog suda Republike Hrvatske, kao i u osporenim upravnim rješenjima, ne zasnivaju na ustavnopravno prihvatljivoj primjeni i tumačenju mjerodavnog materijalnog prava, Ustavni sud prihvatio je navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

S obzirom na utvrđenje navedene povrede ustavnog prava, Ustavni sud nije razmatrao ostale povrede ustavnih prava na koje podnositelj u svojoj ustavnoj tužbi ukazuje.

7. Napominje se da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u presudi X protiv Hrvatske (zahtjev broj: 11223/04) od 17. srpnja 2008., u kojem predmetu je zaštitu prava također tražila poslovno nesposobna osoba, kao mjerodavno međunarodno pravo uzeo u obzir i "Načela pravne zaštite nesposobnih odraslih osoba", Preporuka Vijeća Europe br. R (99) 4 od 23. veljače 1999. Istaknuto je "Načelo 2 - Fleksibilnost u pravnome odgovoru", u kojem se u točki 1. navodi:

"1. Mjere zaštite i ostale pravne mjere koje postoje radi zaštite osobnih i ekonomskih interesa nesposobnih odraslih osoba trebaju biti dovoljno opsežne ili fleksibilne kako bi se osigurao odgovarajući pravni odgovor na različite stupnjeve nesposobnosti i na razne situacije. (...)".

8. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke, a točka III. izreke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.


Broj: U-III-2522/2006
Zagreb, 20. siječnja 2010.